Koliko god impresivno zvučale poduzetničke priče koje su rezultat pomnog planiranja, jasne vizije i dugoročne strategije, posebnu inspiraciju pronalazimo u onima koje su počele potpuno suprotno. To su one u kojima se poslovna ideja rodila iz neke naizgled nevažne situacije ili trenutka u kojem su se stvari jednostavno posložile. Ono što je fascinantno jest da je netko baš u tom trenutku prepoznao priliku.

Takva je priča Sandre Babac, osnivačice OPG-a “Šinjorina Smokva” iz Poljica pokraj Zadra. Njezin poduzetnički put počeo je s nekoliko plodova smokvi na tlu i idejom da bi se od njih mogla napraviti marmelada, iako je do tada nikada nije probala.

Naime, Sandra je u kolovozu 2003. godine, s tromjesečnom kćeri Maurom boravila u kući svojih roditelja u Poljicima u čijem je dvorištu bilo nekoliko stabala smokvi. U to je vrijeme radila honorarno kao novinarka Zabavnog programa Hrvatske televizije i PR za Zagrebački plesni ansambl. Kako je tada njezin suprug Alan Damjanić počeo raditi kao turistički vodič, što je značilo i česta izbivanja, Sandra je uz brigu o malom djetetu počela razmišljati o poslu koji bi mogla obavljati od kuće.

Sve je počelo s idejom za marmeladu

A onda joj je pogled pao na smokve. “Pomislila sam kako bih od njih mogla napraviti marmeladu i osjetila neku nevjerojatnu energiju, nešto poput toplotnog udara”, prisjeća se Sandra.

Ta prva berba nije prošla bez problema. “Smokve nisu bile dovoljno zrele, a nisam znala ni da smokvin list i mliječ mogu izazvati snažnu iritaciju kože pa sam i to naučila”, smije se Sandra. Ipak, uspjela je skuhati prvu marmeladu. “Kada sam ju probala pomislila sam kako je fino, te kako bih to zadovoljstvo trebala podijeliti s drugima”, govori. I to je bio početak.

Već sljedeće godine posadili su prvih 100 stabala smokava i formalno osnovali OPG. Inače, zanimljivo je da je OPG u početku nosio njezino ime i prezime jer se naziv OPG-u davao prema imenu njegovog nositelja,, a tijekom Covida su postali “Šinjorina Smokva”, prema svojem najpoznatijem proizvodu.

Njihov entuzijazam nije dijelilo i njihovo okruženje. Jedan je mještanin, prisjeća se Sandra, promatrajući kako sade stabla, samo kratko komentirao: “Nema od toga ništa!”.

“Ljudi su nam se smijali. Svi uglavnom režu smokve, a mi smo ih odlučili posaditi. Meni je to bilo kao da su mi mahali crvenom krpom. Uostalom, druge možeš osluškivati ali slušati trebaš isključivo sebe”, kaže Sandra.

Od par smokvi do 500 stabala

U međuvremenu je rasla i obitelj. Nakon rođenja sina Josipa 2005. godine Sandra se više nije vidjela na HTV-u, a i strašno ju je frustriralo provoditi sate i sate u vožnji zagrebačkim cestama. Te su godine zagrebačku adresu zamijenili s onom u Poljicima.

Iduće su godine posadili još 300 stabala smokava, a danas ih imaju oko 500. Uz to su, dio parcela koje obrađuju dobili na korištenje od susjeda, a Hrvatske šume dale su im zemljište u desetogodišnji zakup.

No, uzgoj smokava na njihovu području nije jednostavan. Poljica se nalaze na prostoru na kojem se susreću mediteranska i kontinentalna klima, a bura često donosi posolicu koja može ugroziti nasade. Kada se to dogodi, cijela obitelj sudjeluje u spašavanju smokvi i ispiranju stabala običnom vodom, ponekad i usred nevremena.

Svježe voće i kratka sezona

Proizvodnja je organizirana tako da se voće prerađuje u trenutku svoje optimalne zrelosti. “Ne radimo marmelade sa smrznutim, sušenim niti polu-prerađenim voćem”, ističe Sandra i pojašnjava da kupci još uvijek ne prepoznaju tu vrijednost, pa češće izaberu jeftinije alternative, zanemarujući razlike u sastavu i načinu proizvodnje.

5 šinjorina; foto Boris Zubčić
5 šinjorina; foto Boris Zubčić

Za marmeladu od svježe smokve zna se da prerada ide odmah iza berbe jer se radi o osjetljivom voću koje ne može stajati i čekati. “Ograničeni smo kapacitetom prerade od 30-ak kila na sat, ali i vremenskom odrednicom. Prerada traje svega tri do četiri tjedna u godini dok je sezona smokava. Kolovoz je taj mjesec u kojem se ubijemo od posla”, slikovito kaže Sandra.

“Šinjorina Smokva” danas uz smokvu, ima još četiri okusa: marašku, šljivu, dunju i mandarinu. Svaka vrsta voća ima svoje kratko razdoblje berbe i prerade. Maraška dozrijeva u srpnju, smokve se prerađuju u kolovozu i početkom rujna, šljive u rujnu, dunje u listopadu, a mandarine u studenome. Proizvodnja je sezonska, dok se proizvodi prodaju tijekom cijele godine.

Obitelj ima vlastiti pogon za preradu, opremljen profesionalnom opremom, kao i sušaru za voće. Proces uključuje pripremu i obradu plodova, mljevenje, te kuhanje tijekom kojeg isparava višak tekućine. Ne dodaju ništa i slogan im je “samo jedan sastojak – ekološko voće”. Nakon hlađenja i vakumiranja, proizvodi odlaze u skladište, odakle se pripremaju i pakiraju, ovisno o narudžbama.

Od lokalnog OPG-a do polica trgovačkih lanaca

Radi se o maloj tzv. butik proizvodnji, što ima izravan utjecaj na cijenu. Sandra smatra da kupci često ni ne razumiju dovoljno razliku između proizvoda koji su napravljeni od svježih i suhih smokava, ali ni kompleksnost posla koji je potreban da bi kvalitetan proizvod stigao do police.

Važan korak u razvoju poslovanja bio je izlazak na tržište velikih trgovačkih lanaca. Kaufland ih je 2022. izabrao za najboljeg eko-proizvođača, nakon čega su njihovi proizvodi od smokve i mandarine ušli u njegovu maloprodajnu mrežu. Isti proizvodi dostupni su i u hipermarketima Spara, dok se svi okusi mogu pronaći u delikatesnim trgovinama “Gligora”. Njihove proizvode moguće je kupiti i u duty free trgovinama zračnih luka u Dubrovniku, Splitu i Zadru, te u odabranim trgovinama, vinarijama i suvenirnicama.

Uz postojeću ponudu, Sandra razvija i novi proizvod – Šinjorina Gricule, mrvice od suhe smokve s različitim okusima, a trenutačno čekaju završetak dizajnerskog rješenja ambalaže.

Može li se živjeti od malog poljoprivrednog gospodarstva?

Iako se poslovanje razvilo od nekoliko stabala u dvorištu do proizvoda na policama velikih trgovaca, Sandra ne skriva da je održivost malog poljoprivrednog gospodarstva stalni izazov.

Sezonalnost proizvodnje i prodaje nosi i neujednačene prihode. Turisti čine velik udio u kupovini eko-pekmeza Šinjorina, koji spadaju i u gastro-suvenir, ali turista nema cijele godine. “Taj nesrazmjer prodaje na razini cijele godine je ono što ovu vrstu proizvodnje stavlja na staklene noge”, iskrena je Sandra.

Uz to, mali proizvođači teško konkuriraju velikim sustavima, a troškovi distribucije i repromaterijala “pojedu” znatan dio zarade. Posebno ističe porezno opterećenje domaćih proizvođača i visoki PDV na prehrambene proizvode od 25 % koji dodatno otežava konkuriranje uvoznim proizvodima. Kao primjer navodi Francusku, gdje je, prema njezinim riječima, PDV na marmelade 5,5 %. Smatra da bi smanjenje poreznog opterećenja za određene prehrambene proizvode pomoglo malim domaćim proizvođačima.

A može li se onda od OPG-a živjeti? “Može, ali ništa pretjerano bahato i opušteno. Uvijek smo na nekom rubu”, kaže Sandra.

Povezivanje s turističkim sektorom

Dodatni prihod i veću vidljivost donijelo im je povezivanje s turističkim sektorom, te organizacija obilazaka farme, degustacije i edukacije. Tako ih posjećuju manje organizirane grupe turista koje žele doznati kako nastaju proizvodi i kušati ih. A za one koji žele pomoći na farmi i sudjelovati u berbi, nude i mogućnost smještaja.

Surađuju i s nekoliko turističkih agencija, a Sandra ističe i projekt Turističke zajednice Zadarske županije “Welcome, taste and buy” koji nastoji aktivirati 20-ak zanimljivih OPG-ova u pružanju novih turističkih proizvoda.

Takav pristup omogućuje im da svoje proizvode ne predstavljaju samo kroz ambalažu i okus, nego i kroz mjesto podrijetla, način proizvodnje i ljude koji stoje iza njega. “Mi nemamo turistički predznak, ali imamo priču”, ponosno priča Sandra.

OPG koji čuva dalmatinske pasmine i identitet sela

Njihove aktivnosti nisu stale na smokvama i preradi voća. Na svojim parcelama danas imaju i parove zaštićenih dalmatinskih pasmina životinja: dalmatinske magarce, domaće planinsko govedo (buše), dalmatinske ponije (bušak) i dalmatinsku ovcu pramenku. U planu je i proširenje tog dijela gospodarstva na koze i kokoši.

Životinje nisu namijenjene komercijalnom uzgoju, nego sudjeluju u projektu očuvanja dalmatinskih pasmina. Obitelj je uključena i u rad Udruge ljubitelja i uzgajivača dalmatinskog bušaka, jer ih posebno zanima očuvanje te manje poznate vrste radnog konja koja je nekada bila dio života dalmatinskih sela. Osim očuvanja tradicije, životinje imaju i praktičnu ulogu: ispašom održavaju zemljište i smanjuju opasnost od požara.

Sandra taj dio svojeg rada vidi kao doprinos očuvanju ruralnog prostora i njegova identiteta. Smatra da se sela prebrzo mijenjaju, poljoprivredne površine se olako pretvaraju u građevinske, a nekadašnji način života zamjenjuje apartmanizacija.

“Mi na svoj način želimo usporiti tu transformaciju sela. Ljudi nisu svjesni da od turizma neće biti puno koristi ako pritom izgubimo vlastiti identitet. Sela se ne smijemo sramiti jer su ona naša zadnja linija obrane od posvemašnje globalizacije. Zašto bi netko došao ovamo ako to isto može dobiti svugdje? Uostalom, ljudi će nas više cijeniti ako držimo do vlastitih vrijednosti i tradicije”, jasno poručuje.

Kada govori o budućnosti Sandra kaže kako nemaju velikih ekspanzijskih planova. Žele održati postojeće poslovanje, unaprijediti ono što već rade i više se posvetiti uzgoju povrća i vlastitom vrtu.

Iza svake uspješne žene stoji – uspješan muškarac

U poslu joj je važna podjela odgovornosti sa suprugom Alanom, koji je preuzeo financijsku i organizacijsku stranu poslovanja. Voli reći da iza svake uspješne žene stoji uspješan muškarac. Dok sebe opisuje kao kreativnu i spontanu, Alana vidi kao pedantnog i organiziranog.

Alan Damjanić i Sandra Babac
Alan Damjanić i Sandra Babac; #sayyestozadarregion, #welcometasteandbuy, #sinjorinasmokva

“Mi zapravo podsjećamo na jedno dizajnersko rješenje Borisa Ljubičića, njegov plakat Adam und Eve – križ koji čine noga žene i ruka muškarca. Mi smo, eto, jedno drugome teški križ”, kaže Sandra kroz smijeh. “Različiti smo, bude tu dosta trzavica između nas, ali se ipak nekako nadopunjujemo. Ako poštujete jedno drugo, onda i učite jedno od drugoga”, razlaže.

Priča Sandre Babac pokazuje kako se jedna mala poduzetnička ideja može razviti u posao koji povezuje poljoprivredu, preradu, ekologiju, trgovinu i turizam. No, istodobno otvara i pitanje koliko su mali proizvođači u Hrvatskoj doista konkurentni i koliko je sustav spreman podržati one koji proizvode hranu, čuvaju lokalne sorte, pasmine i ruralni prostor.

“Treba uvijek imati na umu da je primarna djelatnost temelj naše opstojnosti, posebice u kriznim vremenima, a hrana je prioritet!”, ističe Sandra.

Upravo je to možda i najvažnija poruka njezina poduzetničkog puta: održivost sela ne ovisi samo o tome koliko će turista posjetiti neku destinaciju, nego i o tome hoće li u njoj ostati ljudi koji će obrađivati zemlju, proizvoditi hranu i čuvati njezin identitet.

Naslovna fotografija: Sandra Babac u kuhinji sprema jela u kojima koristi smokvu kao važnu namirnicu; foto Jadran Babić


Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Žene – Ruralna snaga Hrvatske sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije. #tekst br. 8