Neke se teme ponekad jednostavno same nametnu, jer se pojavljuju u razgovorima, na društvenim mrežama, na putovanjima i u svakodnevnim situacijama. Prošli tjedan meni je to bilo trčanje.
Listopad je, čini se, posebno popularan mjesec za trčanje. Ugodne jesenske temperature idealne su za organizaciju utrka, maratona i rekreativnih događanja. Prošli vikend trčao se Zagrebački maraton, a ja sam se vratila s kratkog putovanja u Italiju, kamo sam otišla zbog zanimljive manifestacije Treviso Tiramisu Run, koja povezuje rekreaciju, druženje i gastronomiju. Kombinacija tiramisua i trčanja prilično je dobra motivacija za sudjelovanje.
Istodobno su mi na društvenim mrežama stalno “iskakale” objave prijatelja i poznanika koji trče, fotografije s utrka, medalje, startni brojevi i prijeđeni kilometri. A 10. listopada obilježavao se i Svjetski dan mentalnog zdravlja. Sve se nekako povezalo: zdravlje, važnost navika i vrijeme koje posvećujemo sebi.
Ovaj tekst ne pišem iz pozicije osobe koja se bavi trčanjem, jer to nisam. Štoviše, često sam se znala šaliti na račun onih koji “trče, a nitko ih ne lovi”. Međutim, u obitelji i među prijateljima imam popriličan broj ljudi kojima je trčanje važan dio života. S jednim od njih dijelim i krov nad glavom, režije i hranu. Iako sama ne skupljam kilometre, o trčanju slušam i razgovaram već godinama.
Za većinu tih ljudi trčanje nije samo pitanje kondicije, brzine ili rezultata. Za neke je to vrijeme koje imaju samo za sebe, za druge način nošenja sa stresom, za treće prilika za druženje ili osjećaj zadovoljstva nakon što su ostvarili neki cilj. Taj cilj ne mora biti povezan s utrkom, vremenom ili prijeđenom udaljenosti. Ponekad je dovoljno izaći iz kuće, pokrenuti se i osjećati se bolje
Možda je upravo to jedan od važnijih razloga zašto nam takve aktivnosti trebaju.
Hobi ne bi trebao biti obaveza
Svjetski dan mentalnog zdravlja uvijek je dobar podsjetnik na važnost brige o sebi. Fizičko zdravlje naučili smo vrlo precizno pratiti. Pazimo što jedemo, koliko se krećemo, kakvi su nam nalazi i koliko sati spavamo. Nosimo i uređaje koji nas obavještavaju o svim tim parametrima i performansama. No, mentalno zdravlje ipak je malo teže izmjeriti.
Živimo u vremenu stalne dostupnosti, velikih očekivanja i beskonačnih popisa obaveza. Često imamo osjećaj da uvijek nešto moramo, da negdje kasnimo i da bismo trebali biti produktivniji. Većina aktivnosti koje radimo dobila je svoj KPI (ključni pokazatelj uspješnosti ili engl. Key Performance Indicator). Tako više ne idemo samo u šetnju, nego skupljamo 10.000 koraka. Ne čitamo knjigu, već radimo na sebi. Ne lijenčarimo, već punimo baterije. Čak i odmor mora imati svrhu kako bismo sutra bili odmorniji, učinkovitiji i spremniji za nove zadatke. Kao da svaka naša aktivnost treba imati zadani cilj, ostvareni rezultat i specifičan, po mogućnosti mjerljiv razlog zbog koje je radimo.
Pritom smo pomalo zaboravili da neke stvari možemo jednostavno raditi, bez rezultata, bez mjerenja i bez potrebe da to vrijeme na bilo koji način opravdamo.
Čini mi se da je to važan dio mentalne higijene: dopustiti si da ne moramo uvijek nešto postizati niti da moramo svaki trenutak iskoristiti za osobni razvoj, napredak ili ostvarivanje nekog cilja.
Naravno, nema ništa loše u ciljevima. Oni nas motiviraju, daju nam smjer i pomažu da ustrajemo. I u trčanju je sigurno poseban osjećaj pripremati se za utrku, pomaknuti vlastite granice ili ostvariti osobni rekord. Ponekad, međutim, vrijedi istrčati nekoliko kilometara bez razmišljanja o tempu, vremenu ili udaljenosti, samo zato jer nam se trči, bez potrebe da budemo malo bolji nego jučer.
Nije svaka aktivnost projekt, niti svaki izlazak iz kuće mora završiti nekim postignućem.
Zdrava navika vrijedi više od bilo kakvog rezultata
Moj svekar danas je u devedesetima i još uvijek pomalo trči. Trčanjem se počeo baviti tek u kasnim četrdesetima, u dobi kad mnogi već počinju razmišljati kako su za neke stvari zakasnili. On je tada započeo naviku koja ga prati gotovo pola stoljeća.
Ne znam koliko je kilometara za to vrijeme sakupio, koliko je utrka istrčao niti koliko je osobnih rekorda ostvario. Iz razgovora s njim čini mi se da se tim brojkama nije previše zamarao. Ono što znam jest da je trčanje ostalo dio njegova života desetljećima nakon što je prvi put potrčao. A to mi se čini puno važnijim od bilo kojeg pojedinačnog rezultata. Njegova priča podsjeća me da nikada nije kasno početi s nečim dobrim za sebe. I još važnije, pokazuje da vrijednost neke navike nije samo u rezultatima koje njome postižemo, nego i u onome što nam ona dugoročno donosi. Doživjeti devedeset godina nije mala stvar.
Ne moramo svi trčati. Netko će zadovoljstvo pronaći u šetnji, plivanju, vrtlarenju ili nekoj sasvim drugoj aktivnosti. Važno je pronaći nešto što nam odgovara i čemu se rado vraćamo, bez potrebe da svaki put postignemo neki novi rekord.
U svijetu u kojem se gotovo sve mjeri, uspoređuje i vrednuje, možda je upravo to jedna od važnijih stvari koje možemo učiniti za svoje mentalno zdravlje.
Zato, ako trčite, sljedeći put pokušajte izaći iz kuće bez pametnog sata, praćenja tempa, broja prijeđenih kilometara i preciznog vremena. Bez plana i očekivanja da morate biti brži ili bolji. A ako ne trčite, pronađite nešto drugo u čemu uživate, a što ne mora imati svoj KPI.
Za mentalno zdravlje nam ne treba još jedna aktivnost u kojoj ćemo biti uspješni, nego nešto u čemu ne moramo ništa dokazivati.
Autorica kolumne Business s pomakom #24: Ana Josipović Belan, poslovna savjetnica, leadership trener i coach te vlasnica tvrtke Shifting
