“Ja ne lažem, samo ponekad ne govorim istinu”, znamenita je izjava (bivšeg) političara i liječnika Andrije Hebranga. Prema jednom istraživanju, većina ljudi laže u prosjeku dvaput dnevno. U drugom istraživanju 77 posto ispitanika izjavilo je da izgovore do dvije laži dnevno, 1,3 u prosjeku. Ljudi lažu u petini razgovora koji traju dulje od 10 minuta. Na tjednoj bazi, lažemo u razgovorima jedan na jedan s otprilike 30 posto sugovornika.
“Svi ljudi lažu u manjoj ili većoj mjeri i sebi i drugima, pa zaista možemo tvrditi da život bez laži nije moguć. Teško je zamisliti kako bi izgledao život bez laži. Ne toliko zbog toga što bi nam laži nedostajale u odnosima s drugim ljudima, već i u odnosu sa samima sobom. Često zavaravamo sami sebe, bilo o vlastitim osobinama i ponašanjima, bilo o osobinama i ponašanjima drugih ljudi ili kvaliteti naših odnosa s njima. Ljudski su životi uvijek manje ili više složeni, naročito naši odnosi s drugim ljudima. Stoga nam primjerice laži kojima sami sebi zavaravamo ili sami sebi onemogućujemo spoznavanje nekih za nas neugodnih ili bolnih istina uistinu olakšavaju život ili omogućuju da ga zadovoljnije živimo”, rekla je u jednom intervju pokojna psihologinja prof. Mirjana Krizmanić.
Laž kao sastavni dio života
Općenita definicija laganja, prema psihološkim priručnicima, obuhvaća namjerno iznošenje netočnih informacija ili prikrivanje istine s ciljem manipulacije, izbjegavanja odgovornosti ili ostvarivanja neke koristi. Ova definicija naglašava namjernost i svjesnost subjekta koji laže, kao i potencijalne posljedice laži na druge ljude.
“Laž je svaka potpuno ili djelomično izrečena, napisana ili u mislima oblikovana tvrdnja koja se ne temelji samo ili pretežno na činjenicama, već i na podacima, tvrdnjama ili mislima koje smo u potpunosti ili djelomično ili sami izmislili, iskrivili ili jednostavno pogrešno pretpostavili (ili zaželjeli) da su se dogodile onako kako to tvrdimo”, objasnila je pak psihologinja Krizmanić.
Zašto lažemo
Laganje može biti povezano s različitim motivima i kontekstima, uključujući socijalne interakcije, odnose, poslovne situacije ili druge životne okolnosti. Općenito možemo reći da lažemo da bismo sebe ili neku nama dragu osobu zaštitili od nečeg, ili da bismo obmanuli nekog i naveli ga da se ponaša onako kako to nama najviše odgovara.
Lydia Dishman, urednica na portalu Fast Company, pozabavila se iskustvima s laganjem prilikom zapošljavanja. Kao primjer navela je iskustvo sebi bliske osobe prilikom zapošljavanja novog direktora.
Opis posla objavljen je na LinkedInu i sadržavao je dva dodatna uvjeta koja su kandidati morali ispuniti. Budući da se ne radi o poslu koji se može obavljati na daljinu, prvi uvjet je bio da kandidat živi u blizini. Drugi uvjet bio je da ima najmanje 5 godina vrlo specijaliziranog iskustva u konkretnoj industriji.
Ideja je bila da ova dva uvjeta suze krug kandidata na pojedince koji imaju vještine da osobno obave posao. Jednostavno, zar ne? No, menadžer za zapošljavanje rekao je da su zaprimili 150 prijava, a čak 120 kandidata nije ni živjelo u istoj saveznoj državi, niti je imalo ikakvo srodno iskustvo.
Laganje tijekom procesa zapošljavanja
Često se piše i govori kako se ne treba bojati prijaviti se za poslove u različitim industrijama ako imate vještine koje su “prenosive”, odnosno koje se mogu primijeniti i u potencijalnoj novoj ulozi. Takav opće prihvaćen stav potiče kandidate da se prijavljuju na natječaje čak i onda kada ne ispunjavaju sve uvjete. Ali zanemariti dva jasno navedena uvjeta kao što su lokacija i iskustvo, iako ih voditelj procesa zapošljavanja može vrlo lako provjeriti, zvuči kao prikrivanje istine s ciljem manipulacije. A to je, kako smo ranije naveli, definicija laganja. Drugim riječima, kandidati ne govore istinu.
Nažalost, to je prilično često ponašanje u procesu razgovora za posao. Novinarka Fast Companyja Jennifer Alsever primijetila je da je u nedavnoj anketi koju je proveo ResumeLab “čak 70 posto radnika priznalo da su lagali u svojim životopisima, a 37 posto je priznalo da često lažu”.
ResumeLabova anketa o ponašanju kandidata za posao obuhvatila je 1.900 radnika. Tri četvrtine ih je lagalo u popratnim pismima, a 80 posto u samom razgovoru za posao.
Veća emocionalna inteligencija, više laganja?
No, ne lažu samo oni koji žele posao. Četiri od deset menadžera za zapošljavanje priznalo je da je lagalo kandidatima tijekom procesa zapošljavanja kako bi ih natjerali da prihvate posao, navodi Alsever.
Možda će vas iznenaditi tko su ljudi koji se služe neistinama. Spomenuto izvješće pokazalo je da za lažima o svom iskustvu i kredibilitetu češće posežu osobe s visokim obrazovanjem.
Redovni suradnik Fast Companyja Tomas Chamorro-Premuzic kaže da su među onima koji često posežu za lažima i osobe koje imaju jednu inače vrlo poželjnu vještinu – visoku emocionalnu inteligenciju.
“Ljudi s višom emocionalnom inteligencijom – osobinom koja se obično povezuje s visoko moralnim vrijednostima – bolji su lažljivci. Zašto? Zato što im njihov viši emocionalni kvocijent omogućuje da ostanu smireni pod pritiskom, da kontroliraju i reguliraju svoje emocije, procjenjuju kako se drugi osjećaju i što misle o njima, te zadrže poker face“, tumači Chamorro-Premuzic.
Zašto lažemo: Različiti motivi i konteksti
Neistine su najčešće u životopisima. Prisjetite se američkog republikanskog kongresnika Georgea Santosa. On je lani uhićen i optužen jer je naveo pristaše na donacije tvrdnjama da će novac biti iskorišten za podršku njegovoj kampanji. Umjesto toga trošio je novac za osobne potrebe, uključujući kupnju luksuzne dizajnerske odjeće i otplatu svojih kreditnih kartica. “Malo sam uljepšao životopis. Žao mi je”, rekao je Santos za New York Post.
No, radnici lažu o svemu, od tome da su bolesni, o krađama i o ostalim još gorim stvarima. To se događa toliko često da je jedan etičar analizirao čime bi se moglo opravdati laganje u razgovoru za posao te je li to prihvatljivo ili nije. Na primjer, ako je netko bez posla, a ima obitelj koju mora uzdržavati.
Naravno, to ne znači da biste trebali lagati u svom životopisu. Kao što ističe iskusna savjetnica za proces traženja posla Donna Svei, postoje načini da ostavite bolji dojam, a da pri tom ne zaobilazite istinu.
Prepoznavanje laži: Govor tijela i psihološki signali
Ako sumnjate da ljudi oko vas nisu iskreni, postoje načini da ih otkrijete. Prema Allanu i Barbari Pease, autorima knjige “Velika škola govora tijela” (engl. The Definitive Book of Body Language) nekoliko je uobičajenih fizičkih radnji koje vam mogu odati pokušava li vas netko prevariti u određenom trenutku:
- Dodirivanje dlanom glave ili lica
- Trljanje nosa
- Čupkanje uha
- Treptanje očima prilikom skretanja pogleda s druge osobe
- Pogled prema dolje, obično ulijevo
- Odmahivanje glavom kojim osoba pokazuje “ne” dok govori “da”.
“Da biste otkrili laž, tražite skupinu od najmanje tri signala. Moguće je pogriješiti kada pokušavate razumjeti nečiju motivaciju ako se oslonite na jednu gestu”, savjetuju autori.
“Na primjer, ako netko dotakne nos, to može značiti da ga samo svrbi nos. Ali ako dotakne nos dok polako odmahuje glavom, trepće i gleda u tlo, to je skupina od najmanje tri geste koje ukazuju na laž”.
Također, lako je zaključiti da netko laže na intervjuu ako je prilikom odgovaranja na pitanje očito da nema pojma o određenoj vještini ili vrsti projekta.
Je li iskrenost uvijek najbolja politika?
Naposljetku, Pamela Meyer, govornica TED-a o “prepoznavanju laži”, sugerira da je prilikom suočavanja s kolegama ili kandidatima za koje sumnjate da ne govore potpunu istinu važno upamtiti da iskrenost ne znači potpunu transparentnost.
Neki ljudi mogu imati dobar razlog da ne otkrivaju sve (poput zdravstvenog problema). U nedavnom istraživanju samo 20 posto radnika priznalo je da su uzimali slobodne dane zbog narušenog mentalnog zdravlja. Većina radije kaže da imaju fizičku bolest umjesto da prizna da se bore s anksioznošću ili depresijom.
