O poduzetništvu i pojedinostima vezanima uz posao i poslovanje, malo se govori tijekom obrazovanja, najmanje o otvaranju tvrtke, obrta, samostalnoj djelatnosti… s time povezanim troškovima, obvezama. Mladima nedostaje praktičnih, životnih i primjenjivih znanja. U gimnazijama se uči puno, a u stvari ne znamo ono što bismo trebali za život, istaknuli su teenageri, koji su nakon srednje škole krenuli na svoj pravi životni put. Neki su izabrali fakultete kao prvu opciju, drugi su odlučili krenuti poslovnim vodama, a treći su se odlučili za kombinaciju – prvo malo rada, pa studiranje.
U svakom od razgovora s mladim ljudima osjeća se jedno: mladi žele govoriti, ali još više žele biti shvaćeni. Ne traže gotova rješenja, nego sugovornike koji ih neće patronizirati. Njihove poruke nisu prazni idealizam, nego precizni komentari stvarnosti – često ozbiljniji i trezveniji nego što bi se očekivalo.
Čuje li se glas mladih na domaćem tržištu rada?
Zaposlenici budućnosti
TeenBiz je otvorio vrata. I sada ih ne treba zatvarati. Ono što su mladi ljudi s kojima smo razgovarali, rekli, vrijedno je ne samo čitanja, nego slušanja. Vrijedno je integrirati njihove uvide u škole, medije, kompanije i institucije koje žele stvarati okruženje u kojem mladi vide budućnost.
Jer kako je netko od njih rekao – ako znaš kamo ideš, znaš i kako ćeš tamo doći. A ako ti se pruži prilika da probaš, možda i uspiješ.
Svi oni – i Maja, Petar, Dora, Lucija, Karla, Adam, Lukas, Ivan imaju zajedničku nit – ostati u Hrvatskoj. Ako planiraju otići iz Hrvatske, otišli bi da se vrate, s novim znanjima, novim izazovima, novim mogućnostima, ali unaprjeđujući sebe.
Svi su oni svjesni i da će mnogi od poslova koje danas poznajemo kroz samo 10-ak godina nestati s tržišta, a mladi postaju zaposlenici budućnosti u kojoj ni ne znamo kako će se zvati poslovi koje će raditi.
Mladi, teenageri i osobe pred životnim su odlukama o budućnosti, koja je za neke – već počela. A malo je konkretnog znanja, posebno ekonomskog, poduzetničkog, poslovnog, iskreno će gotovo svi reći.
Lukas je plastično ilustrirao takvu situaciju – na Ekonomskom fakultetu je dosta ljudi iz elitnih gimnazija u kojima su prolazili s visokim prosjekom, znaju rješavati korijene i teške matematičke zadatke, a ne znaju gumu na biciklu zamijeniti. Ivan je pak uz smiješak dopunio kako ima prijatelja koji dolazi iz gimnazije i s najvećim prosjekom ocjena, a ne zna razliku između kreditne i debitne kartice.
Pravu priliku ne treba čekati već ju stvoriti
“Naše društvo još uvijek nedovoljno cijeni umjetnike i kreativnu industriju. Nešto što nije opipljivo nema vrijednost koju zaslužuje, odnosno naprosto još uvijek nemamo svijest o vrijednosti toga. U kreativnoj industriji važno je imati i poduzetničku crtu”, smatraju Lukas, koji se bavi glazbom i svira bubnjeve, te Ivan, koji je s ocem uključen u video snimanja i produkciju.
Zato Maja, govoreći o sebi i svijetu oko sebe, ističe važnost komunikacijskih vještina, upornosti i kreativnosti – za nju, tri osnovna stupa svakog ozbiljnog početka. Kaže da ne treba čekati “pravu priliku”, već raditi na sebi i stvarati prilike tamo gdje ih nema. I to je misao koja se može provući kroz gotovo sve razgovore – mladi ne očekuju gotove recepte, nego priliku da testiraju svoje ideje i granice.
Leona, učenica s izraženim interesom za poduzetništvo, vjeruje da će upravo poduzetnički način razmišljanja postati važan dio svakodnevice, a ne nešto rezervirano za rijetke pojedince. Njoj poduzetništvo znači slobodu, ali i odgovornost – prostor da se kreira nešto vlastito, u skladu s vlastitim vrijednostima.
Petar pak oduševljava zrelošću u pristupu – on vjeruje da što više znaš, to si spremniji na izazove. “Znanjem smanjuješ prostor za iznenađenja”, kaže, i time izriče univerzalnu istinu primjenjivu u svakom sektoru. On uči s jasnom svrhom, ne zbog ocjena ili potvrda, nego zbog želje da bude spreman.
Životna škola
Lana nas podsjeća na važnu, često zanemarenu ravnotežu između privatnog i poslovnog života. “Posao je jedno, privatni život drugo”, kaže bez zadrške, čime progovara o nevidljivom pritisku koji se često stavlja na mlade – da moraju stalno rintati, biti dostupni, raditi preko granica. Za nju, uspjeh bez ravnoteže nije uspjeh.
Životna škola – izvan školske klupe dio je života mladih. Karla dolazi iz svijeta sporta i vrlo jednostavno prenosi naučeno: upornost i disciplina. “Ako nešto želiš, moraš raditi za to”. Sport joj je dao radne navike, ali i osjećaj odgovornosti, što su temelji svakog ozbiljnog poslovnog pothvata. Njena perspektiva pokazuje koliko neformalno obrazovanje i izvanškolske aktivnosti oblikuju karakter.
Adam, koji je dio srednje škole proveo u Australiji, govori o radnoj kulturi koja ondje započinje ranije – mladi već u školskim danima imaju prve poslove, razvijaju samostalnost i osjećaj odgovornosti. Njegovo iskustvo jasno poručuje koliko je važno pružiti mladima prostor za praksu, a ne samo teoriju. “Radna etika ne dolazi iz knjige, nego iz svakodnevice”.
U inozemstvu si sigurniji ući kao mlada osoba u poslovni svijet
Ako radiš ono što voliš – zapravo ne radiš
Simona govori o želji za neovisnošću – i to ne iz bunta, već iz zrelosti. “Financijska sloboda i samostalnost najveći su motivatori”. Ona ne traži da joj se sve da – nego da joj se omogući prostor za vlastiti razvoj, bez pretjeranog nadzora i zadavanja ruta.
Dora otvara i pokušava ukazati na bolno pitanje obrazovnog sustava. Kritična, ali konstruktivna, ističe da ih se se pokušava staviti u isti kalup, a mladima se ne ostavlja prostor za osobni razvoj, individualnost i kreativno razmišljanje. Sustav, kaže, treba početi postavljati pitanja, a ne nuditi unaprijed pripremljene odgovore.
Luka, glazbenik po vokaciji, smireno i samouvjereno izjavljuje: “Ako radiš ono što voliš – zapravo ne radiš”. Za njega je kreativnost put, a ne alat. Ne zanimaju ga šifre i sistemi, ali ga itekako zanima stvaranje. Luka je podsjetnik da karijera ne mora imati tradicionalnu formu da bi bila vrijedna, ozbiljna i važna.
Prva i najvažnija lekcija koju su nam mladi sugovornici prenijeli jest – želimo raditi, ali ne po inerciji, ne zbog titule, ne zbog tuđih očekivanja. Njihov pogled na rad nije odbacivanje odgovornosti, nego traženje smisla. Oni traže svrhu, prostor za rast, i spremni su na izazove, ali pod jednim uvjetom – da to nije prazna rutina.
Da, mladi žele biti pitani, ne programirani.
Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom TeenBiz sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
