Kako biste se osjećali kada bi svaki put kada šećete nekom ulicom u bilo kojem gradu kamere pričvršćena za uličnu rasvjetu, pročelja, poštanske sandučiće ili “nosive kamere” na policijskim službenicima ili na službenicima komunalnih službi automatski skenirale vaše lice i prenosile biometrijski otisak vašeg prsta na središnji poslužitelj? Ili, ako bi vaš pametni telefon svaki put kada snimite fotografiju poslao kopiju poslužitelju na biometrijsku analizu? A što ako te poslužitelje prati treća strana, provideri koji te podatke dijele s marketinškim tvrtkama te policijskim i carinskim službama?
Biometrijsku tehnologiju prepoznavanja lica koja omogućuje navedeno razvijaju mnoge tvrtke, a neke od njih su Affectiva, Amazon, Google, IBM, Kairos, Microsoft, NEC i OpenCV.
Amazon Web Services je, na primjer, 2016. godine počeo je nuditi biometrijske usluge putem Amazon Recognitiona. I neumorno ističu pozitivne primjere uporabe biometrije, piše portal BankInfoSecurity.
“Vidjeli smo da klijenti koriste slikovne i video analitičke mogućnosti Amazon Recognitiona na dobrobit društva – na primjer sprečavanje trgovine ljudima, iskorištavanja djece, spajanje nestale djece s njihovim obiteljima, razvoj edukativnih aplikacija za djecu… – i na dobrobit poslovnih organizacija – jačanje sigurnosti kroz višestruku autentifikaciju, lakša pretraga slika… “, napisao je na svom blogu Matt Wood, glavni direktor AWS-a za dubinsko učenje i umjetnu inteligenciju.
U njegovu profilu na LinkedInu piše da je “dio AWS-ova tima koji želi omogućiti pristup dubinskom učenju svakom developeru”. “Uz odgovornu uporabu, prednosti daleko nadmašuju rizike”, napisao je u svom blogu.
Rizik neodgovornog korištenja
No, koliku bi cijenu za izgradnju i održavanje takvih baza biometrijskih podataka, uključujući prepoznavanje lica, platilo društvo te koliki bi rizik njihova neodgovornog korištenja?
“Put do pakla popločen je dobrim namjerama”, podsjeća Alan Woodward, profesor računarstva na Sveučilištu Surrey. “O tome treba razmišljati zrelo i regulirati detaljno inače ćemo – a da toga nećemo biti ni svjesni – živjeti u (Orwellovoj) 1984.”
Drugim riječima, ne bismo trebali činiti nešto samo zato što to možemo činiti. Osim, možda, unutar vrlo preciznih zakonskih ograničenja.
“Na prvu zvuči sjajno da možete identificirati u gomili traženog kriminalca i uhititi ga”, pojašnjava Woodward, “Ali ako malo razmislite, shvatite da agencija koja to čini istovremeno prati sve ostale, imaju mogućnost pratiti u svakom trenutku gdje se nalazimo. Za moj jednostavan inženjerski um to je jasno narušavanje privatnosti i u suprotnosti je s člankom 12. Deklaracije o ljudskim pravima UN-a.”
Članak 12. navodi: “Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti napadima na njegovu čast i ugled. Svatko ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.”
Zabrane nisu rješenje
“Povijest nas je naučila da se prikupljeni podaci – što sada uključuje i biometrijske podatke – često zloupotrebljavaju”, podsjeća Woodward. “To je toliko jednostavno da omogućava agencijama pristup tamo gdje izvorno nisu ni imale namjeru pristupati. Ili da podaci mogu vrlo lako iscuriti, a da se ne zna kako se to dogodilo. Bez obzira na razinu zlouporabe, to je razlog zašto ljudi zaziru od mogućnosti da državne agencije prikupljaju podatke bez ikakvih ograničenja.”
“Uvjereni smo da je nametanje zabrana za upotrebu obećavajućih novih tehnologija zato što bi ih loši ljudi mogli zloupotrijebiti pogrešan pristup”, piše u svom blogu Matt Wood. Amazon također tvrdi da svatko tko koristi njihove web usluge, mora to činiti u skladu sa zakonom.
A što ako su to zakoni represivnog režima? Za sada nema jednostavnih odgovora na takva pitanja.
U svibnju je Američka udruga za građanske slobode s još 35 građanskih udruga prozvala Amazon jer je omogućio državi pristup podacima koji su korišteni za nadzor. Pozvali su izvršnog direktora Jeffa Bezosa da prestane pružati takve usluge vladama.
“Okolnosti se mijenjaju, vlade se mijenjaju i ono što je danas ilegalno u budućnosti bi moglo postati legalno. Ono što je danas uobičajena politička borba, moglo bi se u budućnosti proglasiti pobunom. Odjednom bismo se mogli naći u situaciji da su nam prava narušena”, tumači Woodward.
Prije ili kasnije, doći će do zlouporabe
Postoji još jedan veliki rizik za onoga tko stvara bazu podataka, pa I biometrijskih – netko će je ukrasti.
Troy Hunt, stručnjak za informacijsku sigurnost, napisao je i opsežno dokumentirao svoju tvrdnju: “Prije ili kasnije, svaki veliki repozitorij podataka bit će zlouporabljen”.
Hunt je pisao o indijskom sustavu Aadhaar, najvećem biometrijskom sustavu na svijetu u kojem su pohranjeni podaci o više od 1,2 milijarde osoba, a nije dovoljno zaštićen.
Nije važno tko čuva podatke, niti što obećava da s njime neće ili hoće raditi. Ništa nije sigurno od hakera, pogotovo ako su ti hakeri državni službenici s mnogo vremena, novca, strpljenja I želje da ukradu podatke.
Ukradene lozinke mogu se promijeniti. Ukradeni otisci prstiju ili opisi lica ne mogu.
Kao što je već spomenuto, Amazon nije jedina tehnološka tvrtka koja razvija biometrijske alate ili ih čini široko dostupnima. Svi ti alati temelje se na big data uslugama.
Ali Woodward upozorava da se svakom takvom inženjerskom razvoju mora pristupiti tako da privatnost bude na prvom mjestu.
“Jako sam zabrinut zbog svake takve baze biometrijskih podataka, a prepoznavanje lica potpada pod to – bez preciznih zakona I propisa o načinu njihova korištenja i ograničenja koliko se takvi podaci smiju čuvati”, dodao je. U protivnom, gradimo državu za vlastiti nadzor.
