Kraj godine je razdoblje kada se čini da vrijeme počinje teći sve brže. Dani postaju kraći, kalendari sve puniji, a popisi zadataka, suprotno očekivanjima, sve duži. Prosinac je mjesec u kojem odjednom sve mora biti gotovo.

Projekti koji su mjesecima čekali svoj red iznenada postaju prioriteti. Odluke koje smo odgađali od proljeća sada zahtijevaju hitnu reakciju. Ideje o kojima smo razgovarali još u veljači odjednom bi trebalo pretvoriti u konkretne rezultate, po mogućnosti do petka.

Prosinac kao organizacijski fenomen

Svaka organizacija ima svoje cikluse, rokove i razdoblja pojačanog intenziteta rada. Neki su rokovi stvarni, ugovorni, financijski ili regulatorni. Oko njih nema previše rasprave.
No postoji i druga vrsta rokova. Oni koje smo sami sebi postavili, često bez posebnog razloga, osim činjenice da se godina bliži kraju. Kako se prosinac bliži, odjednom se pojavljuje gotovo kolektivna potreba da sve zatvorimo, riješimo i prekrižimo s popisa. Pa čak i ono što nismo uspjeli započeti tijekom prethodnih jedanaest mjeseci.

Posebno je zanimljivo da zadaci koji mjesecima nisu bili dovoljno važni da bismo im posvetili vrijeme i pažnju u prosincu postaju toliko hitni da zbog njih odgađamo sve ostalo.

Kad hitnost postane način rada

Naravno, prosinac nije jedini mjesec u kojem se suočavamo s hitnim zahtjevima i zadacima. On samo posebno dobro razotkriva način na koji mnoge organizacije funkcioniraju tijekom cijele godine. Hitnost je u njima odavno prestala biti iznimka i postala gotovo organizacijska vrijednost, iako je rijetko gdje službeno zapisana.

Sve je hitno. Mailovi, sastanci, izvještaji, odluke, odgovori. Ako nešto nije hitno, vjerojatno još nije dovoljno važno da bismo se time bavili, ili će postati hitno kada ga dovoljno dugo budemo ignorirali.

I tako nastaje zanimljiv paradoks. Što više stvari proglašavamo hitnima, to nam je teže razlikovati ono što je doista važno. U prosincu taj paradoks dobiva dodatnu dimenziju: jedanaest mjeseci odgađanja pokušavamo riješiti u nekoliko tjedana.

Istodobno planiramo sljedeću godinu, izrađujemo budžete, definiramo ciljeve, organiziramo završne sastanke i naravno, nalazimo vrijeme za poneko prigodno druženje. A sve to uz poruku da bismo trebali usporiti, osvrnuti se na godinu iza sebe i provesti kvalitetno vrijeme s ljudima koji su nam važni. Prilično ambiciozan plan.

No što ako stalna hitnost nije samo posljedica lošeg planiranja? Što ako smo se na nju toliko naviknuli da nam je postala potrebna?

Kriza kao pokretač zajedništva

U nekim organizacijama s kojima sam surađivala gotovo se može osjetiti nelagoda kada je sve mirno, kada nema krize, izvanrednog sastanka ili problema koji treba riješiti “jučer”. A onda se pojavi hitan problem i sve odjednom oživi.

Ljudi se mobiliziraju, komunikacija postaje intenzivnija, odluke se donose brže, hijerarhijske prepreke privremeno nestaju. Svi imaju zajednički cilj, svi znaju što trebaju raditi i svi osjećaju da njihov doprinos ima neposredan učinak. Kriza ponekad proizvede ono što organizacija u redovnom radu teško uspijeva: energiju, fokus i osjećaj zajedništva.

Ne mogu ne povući paralelu s našim društvom. Sjetimo se samo kako nas je ujedinila situacija nakon potresa. Odjednom više nije bilo važno je li netko Ličanin ili Slavonac, dinamovac ili hajdukovac. U prvi plan došli su zajednički cilj, solidarnost i potreba da pomognemo jedni drugima. Kao da nam je tek izvanredna situacija pokazala koliko možemo biti povezani kada je to doista potrebno.

I upravo zato hitnost može postati svojevrsna organizacijska ovisnost. Ne zato što ljudi svjesno žele probleme, nego jer su naučili funkcionirati najbolje onda kada je problem dovoljno velik da ga više nije moguće ignorirati.

U mirnijim razdobljima odluke se odgađaju, odgovornosti su nejasne, a prioriteti se razvlače kroz beskrajne sastanke. No kada nešto postane hitno, odjednom se zna tko odlučuje, što je važno i što treba napraviti.

Organizacijski heroji prosinca

U takvim okolnostima na scenu stupaju organizacijski heroji. Oni koji uspijevaju završiti nemoguće, uskaču u posljednjem trenutku, ostaju dulje i pronalaze rješenja kada se čini da ih nema. Njihova se imena spominju na sastancima, dobivaju pohvale i često služe kao primjer iznimne predanosti. I doista, sposobnost reagiranja u zahtjevnim situacijama vrijedna je i važna.

Ali postoji nešto što mi je u toj organizacijskoj drami uvijek bilo zanimljivo. Zašto toliko često slavimo ljude koji uspješno gase požare, a gotovo nikada one zahvaljujući kojima do požara nije ni došlo? One koji su planirali na vrijeme, prepoznali rizike, otvorili neugodna pitanja i organizirali posao tako da se krize ne događaju.

Njihov doprinos često ostaje nevidljiv. Jer kako nekoga pohvaliti za problem koji se nije dogodio?

A ono što organizacije nagrađuju, s vremenom dobivaju sve češće. Ako najviše priznanja dobivaju oni koji spašavaju situacije u posljednjem trenutku, ne bismo se trebali previše čuditi kada posljednji trenutak postane uobičajeni način rada.

Zašto nam je važno sve završiti?

Ipak, mislim da iza hektike kraja godine postoji još nešto. Kraj godine ima i snažnu simboličku vrijednost. Volimo zaokružene cjeline, završene priče, prekrižene zadatke, osjećaj da smo nešto priveli kraju i da možemo krenuti ispočetka.

Nedovršene obaveze podsjećaju nas na planove koje nismo ostvarili, odluke koje nismo donijeli i očekivanja koja možda nismo ispunili. Zato nam se ponekad čini lakšim pokušati sve završiti nego prihvatiti da nešto neće biti gotovo, ili ne daj Bože priznati da nešto više uopće nije važno.

Završiti zadatak daje osjećaj postignuća. Odustati od njega zahtijeva preispitivanje odluke zbog koje smo ga uopće stavili na popis.

Što ako nešto ostane nedovršeno?

Ovdje ne govorim o obavezama koje imaju stvarne rokove i posljedice. Govorim o svemu što pokušavamo ugurati u posljednje tjedne prosinca samo zato što smo si nekada davno rekli da ćemo to napraviti ove godine.

Neke zadatke treba dovršiti ili prebaciti u siječanj, ali neke je potrebno i maknuti s popisa. Odgovorno upravljanje znači razlikovati ono što još uvijek ima smisla od onoga što stalno odgađamo jer smo jednom odlučili da ćemo to napraviti.

A prosinac bi, umjesto mjeseca u kojem pokušavamo nadoknaditi sve propušteno, mogao postati prilika za jedan malo drugačiji “završni obračun”. Što smo tijekom godine nepotrebno odgađali? Što smo proglašavali hitnim, a nije bilo? Koje smo probleme stalno iznova rješavali, umjesto da uklonimo njihove uzroke? I što bismo sljedeće godine mogli drugačije?

Nova godina neće automatski riješiti probleme koje smo stvorili načinom rada u staroj, samo će nam dati novi kalendar u koji ćemo ih moći upisati i još jedanaest mjeseci da odgađamo ono što će sljedećeg prosinca ponovno postati hitno.


Ana Josipović Belan

Autorica kolumne Business s pomakom #25: Ana Josipović Belan, poslovna savjetnica, leadership trener i coach te vlasnica tvrtke Shifting

Ako želite saznati još novosti iz svijeta poduzetništva, biznisa, financija i novih tehnologija prijavite se na naš tjedni newsletter!