Prednosti poučavanja djece da budu obzirna već u ranoj dobi nadilazi puko lijepo ponašanje. Istraživanja pokazuju da je odgajanje male djece da budu ljubazna ključno je za njihov razvoj.
Imati dijete koje zna kada treba reći “molim” i “hvala” samo je jedan od razloga zašto bi roditelji trebali odgajati djecu da budu obzirna prema drugima od najranije dobi.
Studija znanstvenika s Odjelu za psihologiju na kanadskom sveučilištu British Columbia, objavljena 2012., istraživala je učinak na malu djecu koja su pokazivala “prodruštveno” ponašanje, to znači da su bila ljubazna i velikodušna prema drugima.
Utvrđeno je da su djeca u dobi do dvije godine sretnija kada daju slastice drugima nego kada ih sama dobivaju. Studija je također pokazala da su djeca sretnija ako su se prilikom darivanja morala sama odreći slastice, nego kada su slasticu darovala bez posljedica za sebe.
“U idealnom slučaju roditelji ili skrbnici bi takvo ponašanje mogli iskoristiti kako bi na smislen i izravan način naveli djecu da se osjećaju kao da su odlučila pomoći”, napisala je putem elektroničke pošte za CNBC Lara Aknin, jedna od autorica studije.
Pozitivni osjećaji koje bi dijete moglo osjetiti zbog pokazivanja velikodušnosti ili podrške drugom djetetu vjerojatno će potaknuti ljubazno ponašanje u sličnim situacijama u budućnosti, ističe Aknin.
Ljubazna djeca i uspjeh u školi
U međuvremenu, druga studija je pokazala da ljubaznost među malom djecom može utjecati i na njihov uspjeh u školi. Studiju, objavljenu 2021., proveli su akademici s američkog Sveučilišta Stanford i britanskog Sveučilišta u Leedsu, u suradnji s Bradford Teaching Hospitals NHS Foundation Trust.
Više od 1000 djece iz ugroženih četvrti u britanskom gradu Bradfordu praćeno je kroz četiri različite faze do sedme godine. Rezultati studije sugeriraju da “prodruštveno ponašanje može biti zaštitni čimbenik za akademska postignuća djece suočene s ograničenim kontekstualnim resursima i obrazovnim mogućnostima”.
Jedan od načina da se potakne takvo prodruštveno ponašanje kod male djece je da ih se uključi u obavljanje jednostavnih zadataka unutar obitelji, rekla je za CNBC koautorica studije Emma Armstrong-Carter. To može biti pomoć pri kuhanju, čišćenju, brizi za kućne ljubimce ili pomoć mlađoj braći i sestrama oko domaće zadaće. Armstrong-Carter naglasila je kako odabir zadataka varira od kućanstva do kućanstva, ovisno o čimbenicima kao što su dob djeteta i socioekonomski resursi obitelji. Važno je također proširiti vlastita saznanja o tome kako djeca mogu pomagati drugima.
Armstrong-Carter rekla je da je jedan od načina podrške drugima, koji možda nije uvijek prepoznat, “preuzimanje rizika u društvu”. Studija čiji je također koautor, objavljena prošle godine, otkrila je da su tinejdžeri često pomagali jedni drugima iako je to moglo ugroziti njihov društveni ugled.
To može uključivati suprotstavljanje maltretiranju, provođenje vremena s “nepopularnim” vršnjakom, zalaganje za učitelja, podrška prijatelju koji ne želi govoriti o problemima ili je izložen tračevima.
No, takva ponašanja nisu uvijek prepoznata od strane roditelja, učitelja i zajednice kao pozitivna, kao pomoć drugima, iako su prodruštvena.
Intrinsična motivacija i empatija
Dave Whitaker, autor knjige “The Kindness Principle: Making Relational Behavior Management Work in Schools”, rekao je u telefonskom razgovoru za CNBC kako je ključno potaknuti djecu da budu intrinsična, odnosno da budu iznutra motivirana da budu ljubazna, za razliku od slučajeva kada takvo ponašanje potiču vanjski čimbenici. Konkretno, nagrade i kazne.
Whitaker, kaže kako je važno poticati djecu da tako razmišljaju od najranijih dana jer “svaka pojedinačna interakcija koju dijete ima s odraslom osobom ili drugim djetetom je potencijal za vezu koja se stvara u mozgu, odnosno iskustvo učenja za tu djecu.
Modeliranje poželjnog ponašanja djece od strane roditelja je jedan od načina da se to postigne, jer tako pomažemo djeci da nauče kako emocionalno odgovoriti na različite situacije, tumači Whitaker.
Preporučuje roditeljima da sukob pokušaju riješiti ispitivanjem kroz koje će im dijete objasniti što se dogodilo ili razgovorom, umjesto da se služe “jezikom zahtjeva”, jer će to pomoći da se kod djeteta razvije osjećaj empatije. Na primjer, tumači Whitaker, bolje je pomoći djetetu da shvati u čemu je pogriješilo i kako riješiti problem, nego jednostavno zahtijevati da se za nešto ispriča.
