Projekt Hip Rehabilitation Device (HRD) proglašen je najboljim u kategoriji Poduzetništvo na ovogodišnjem natječaju Moj Zaba Start. Osmislio ga je peteročlani tim strojara, računalnih inženjera i fizioterapeuta u sastavu Filip Sironić, Petra Josipović, Martin Matijašić, Ivan Laković i Filip Nikolić.
Prva nagrada donijela im je 120.000 kuna, što je, kako je rekla Petra Josipović na dodjeli nagrada, “veliki vjetar u leđa” za njihov projekt.
“Razvijamo uređaj koji će pomoći fizioterapeutima u terapiji manualne distrakcije kuka tako da jedan dio terapije bude automatiziran. Slični uređaji već se primjenjuju u terapiji za neke druge dijelove tijela, na primjer kralježnice”, tumači nam Ivan Laković, jedini član tima sa zagrebačkom adresom.
Ideja je nastala nakon što je Filip Sironić ozlijedio leđa i završio na rehabilitaciji kod fizioterapeuta Marina Dragičevića. Marin mu je pokazao uređaj za terapiju kralježnice i rekao kako bi bilo dobro kad bi nešto slično postojalo za kuk.
Poveznica – srednja škola
“Proces je drugačiji, ali princip je isti“, pojašnjava Ivan, “Kroz cijelu terapiju koja traje 45 minuta potreban je pritisak fizioterapeuta i to je dosta naporno za njega. Teško je to raditi cijelog dana. Ideja je olakšati mu posao sličnim uređajem kakav već postoji za kralježnicu. Ideja je rođena, Marin je sve to malo pogurao – i krenulo je”.
Većina tima – Filip Sironić, Martin Matijašić i Ivan Laković – poznaje se iz srednje škole; Petra je Filipova djevojka, a dva Filipa upoznali su se tijekom studije na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. “Različitih smo struka, a poveznica je srednja škola. Nas trojica znamo se više od deset godina”, kaže Ivan.
I prije projekta HRD imali su, dodaje, neke ideje, ali ništa konkretno nisu pokrenuli. “Namjeravali smo napraviti ‘pametni parlafon’, ali sve te ideje bile su više tipa ‘uradi sam’ i za naše osobne potrebe, a ne nešto što bi se moglo razvijati i komercijalizirati.“
Filip i Petra su prije HRD-a bili u riječkom inkubatoru i radili su na razvoju uređaja koji bi pomagao osobama koje imaju problema pri kretanju. Nisu ga razvili do kraja, ali prošli su cijeli inkubatorski ciklus. Naučili su mnogo toga što im koristi u radu na novom projektu.
Petra Josipović je fizioterapeutkinja i zaslužna je za usmjerenje na medicinska rješenja. Sada je doktorandica u Ljubljani i ideja je da tema njene disertacije bude Hip Rehabilitation Device. “Time bi ispunila dva cilja: uz disertaciju bi obavila veliki dio posla koji nam je potreban kako bismo certificirali i komercijalizirali uređaj“, razlaže Ivan.
“Najviše smo povezani s Marinom Dragičevićem koji ima svoj terapeutski centar OrtoSpina u Rijeci. Kad nešto napravimo, odemo do njega i on to prvi testira tako da imamo izravan feedback iz prakse. A u međuvremenu nas Petra usmjerava kojim bi putem trebali ići.”
Završiti prototip do sredine siječnja
Sad su završili dizajn drugog prototipa. Uz Marinovu pomoć isprobali su ga i na nekim pacijentima. “Bili su vrlo zadovoljni. Jedna gospođa rekla je da dva tjedna nakon tretmana nije imala problema s kukom, što je najduže razdoblje djelovanja terapije. I mi smo bili sretni i zadovoljni kako je to prošlo”, priča Ivan.
Ipak, bilo je nekoliko stvari koje su željeli promijeniti. Promjene se unijeli u dizajn i naručili su sve što je potrebno da to naprave. Izradu samog kostura uređaja naručili su od tvrtke koja im je to i do sada radila. Plan je, nastavlja Ivan, završiti drugi prototip do sredine siječnja. Time bi prvi, razvojni dio projekta trebao biti završen. Slijedi certificiranje i testiranje, a nakon toga potraga za fizioterapeutima koji bi koristili njihov uređaj.
“Fizioterapeuti često imaju svoje radionice. Marin je na tim radionicama izložio kolegama što radimo. Pitao ih je jesu li zainteresirani. Proveli smo i nekoliko anketa, tako da neke kontakte imamo. Petra također ima neke kontakte u Puli i Zagrebu. Nismo još ni s kim izravno razgovarali, ali smo testirali tržište. Kad napravimo preinake i ako budemo zadovoljni radom uređaja, obići ćemo još nekih fizioterapeute kako bi testirali uređaj i popravili eventualne nedostatke. Ako im se svidi, idemo dalje”, razlaže naš sugovornik.
Sama ideja nastala je prije dvije godine, a konkretan rad na projektu počeli su prije godinu i pol. “Razvoj traje dosta dugo, ali to je normalno kod hardverskih startupa koji su složeniji od onih kod kojih se razvija samo softver. Ako nešto iz prve ne napravite kako valja, iz toga proizlaze dva mjeseca čekanja.”
Do sada su projekt financirali sami. Prvi dio prototipa je financirao Marin, a nakon toga su sami prikupili novac za nastavak. To je, dodaje Ivan Laković, još jedan razlog zašto je sve išlo relativno sporo. “Nije nam svejedno, pazimo na svaki trošak. Nekad radije naručiš nešto što čekaš dva mjeseca umjesto deset dana jer je jeftinije.” Zahvaljujući nagradi Zagrebačke banke sada će sve to ići lakše.
Stjecanje iskustva
“Na natječaj Moj Zaba Start prijavili smo i prošle godine. Kad pogledamo unazad, ta dokumentacija je bila puno lošija od ovogodišnje. U proteklih godinu dana prijavili smo se za još neke konferencije u Sloveniji i Hrvatskoj. Sudjelovali smo i na natječaju Good Game na kojem smo bili finalisti. To je također bilo dobro iskustvo. Rekli su da su nam dokumentacija i ideja dobri, a u finalnom pitchu dobili smo i nekoliko konkretnih savjeta od žirija, između ostalih od Mate Rimca koji jako dobro zna kako je to kada razvijate hardver“, prisjeća se Ivan. “Sve to nam je pomoglo i na ovogodišnjem Moj Zaba Startu sve je već bilo puno drugačije.”
>>Saznajte tko su dobitnici natječaja Moj Zaba Start 2018 ili kako je podijeljen milijun kuna
“Popravljali smo dokumentaciju, u poslovnom planu smo bili sve konkretniji i specifičniji. Bilo je pitanje vremena kada će netko uvidjeti da smo ozbiljni i da znamo što želimo. I eto – dogodio se Moj Zaba Start”, zaključuje.
Zabin natječaj donio im je još jednu dobru stvar koju nisu očekivali. Vidjela ih je na televiziji žena koja je radila na razvoju uređaja za mjerenje opterećenosti noge nakon operacije. Svoju ideju je patentirala, ali nije imala tim koji bi ideju razvio do kraja.
“Pitala nas je jesmo li zainteresirani i sada smo u kontaktu s njom. Planiramo preuzeti razvoj i napraviti rješenje za nju pa ćemo vidjeti kako dalje. Projekt je sličan našem, hardverski s jednim dijelom softvera. Bio je također nagrađivan na nekim startup natječajima.”
Lov na EU fondove
Planirali su se javiti i na natječaj za razvoj inovacija namijenjen malim i srednjim poduzetnicima koji se financira iz EU fondova. Natječaj se trebao vremenski gotovo poklopiti s Moj Zaba Startom, ali je nekoliko puta odgađan. No, sretna okolnost je što ih je taj natječaj potaknuo da osnuju poduzeće, a za Moj Zaba Start također je bio uvjet da imaju tvrtku.
“Rekli su da će jedan od uvjeta na natječaju biti da tvrtka mora biti stara najmanje mjesec dana. Zbog toga smo malo požurili, ali dobro je prošlo. Za sada je u tvrtki zaposlena samo Petra. Mi ostali još uvijek imamo svoje redovne poslove.”
Veći dio ekipe ne živi u Zagrebu. „U sadašnjoj fazi nije nam nužno da imamo ured u kojem bismo zajedno radili. Svatko im svoje specifične zadatke i međusobno smo neovisni. Kada se trebamo naći zajedno, onaj tko saziva sastanak napiše poruku na Slacku, dogovorimo termine i u roku dan ili dva održimo sastanak“, opisuje Ivan kako tim funkcionira u praksi.
Sada imaju konkretan plan kako dalje. Znaju za što će se prijavljivati, što će naručivati i koliko će ih to koštati. Potporu planiraju utrošiti na financiranje prototipa, proces certifikacije i konzultantske usluge – ukratko, na sve ono što će im omogućiti izlazak na tržište.
Dovršavanje prototipa, certifikacija i nadogradnja
“Planiramo nadograditi softverski dio. Još nismo sigurni koliko daleko želimo s time ići, ali cilj nam je napraviti evidenciju pacijenata. Podaci bi se skupljali dok je pacijent na uređaju i radi rehabilitaciju. Fizioterapeut će svakako imati uvid u napredovanje pacijenta, treba li na nešto posebno obratiti pažnju. Možda ćemo omogućiti samim pacijentima da vide koliko su napredovali. Razmišljamo o koja mjerenja treba napraviti, koja automatizirati, kako omogućiti fizioterapeutu da prati mjerenja i da otvori ‘karton’ za pacijenta”, pojašnjava Ivan. “Treba vidjeti što je izvedivo u ovom prvom dijelu.“
Trenutno su najtanji u certifikacijskom dijelu. “Nismo to do sada radili. Ne znamo kako to izgleda. Ispunili smo neke prijave, javili smo se na dosta mjesta i sada čekamo odgovore. Ne znamo koliko će to koštati i koliko će trajati. Nismo još dobili konkretne informacije. To je dosta teška situacija. Pouzdajemo se u nešto, a ne znamo što nas čeka“, tumači osjećaj neizvjesnosti Ivan. Dodaje kako su njihove procjene da bi ih certifikacija mogla koštati 20 do 50 tisuća kuna.
Osim na certifikaciju, dio nagrade utrošit će na novi prototip koji je naručen i već gotovo plaćen, te na pokrivanje troškova tvrtke ako bude potrebno.
Dodaje Ivan da će se nastaviti prijavljivati na startup natječaje, ali da su im natječaji za sredstva iz EU fondova prioritet. “Nude veće novce, ali traže ozbiljan pristup.“ Što se tiče sudjelovanja u akceleratorskim programima, Ivan procjenjuje da trenutno nisu na razini da se prijave. “Možda za neko vrijeme“, zaključuje.
