Svi smo se ponekad našli u situacijama kada razgovor jednostavno zapne. Često je riječ o situacijama kada se ljudi dobro ne poznaju, a površne teme se brzo iscrpe.
Novinarka Aditi Shrikant prisjetila se tako na portalu CNBC Make it jednog ne tako davnog druženja prilikom kojeg razgovor nikako nije mogao dobiti zamah. I tada je jedan njen prijatelj upitao prisutne koliko zarađuju.
“Isprva sam bila zaprepaštena. Kako će to pomoći da se netko osjeća ugodnije, pogotovo u društvu osoba koje slabo ili nikako poznaje?”, razlaže Shrikant, koja kao novinarka pokriva područje psihologije i međuljudskih odnosa. Ali prevarila se.
Na njeno iznenađenje, nakon što je nekoliko ljudi dobrovoljno odgovorilo na pitanje, rasprava je živnula. “Jeste li znali da vatrogasac može zaraditi 140.000 dolara? Ja nisam”, kaže Shrikant i dodaje kako su svi postavljali jedni drugima dodatna pitanja, te otvoreno govorili o tome što smo radili u karijeri i gdje bismo željeli biti.
Shrikant se prisjeća kako je nakon razgovora s Alison Wood Brooks, profesoricom na Harvardskoj poslovnoj školi i autoricom knjige “Talk: The Science of Conversation And The Art of Being Ourselves”, počela shvaćati zašto je to neortodoksno pitanje, koje je često percipirano kao nepristojno, spasilo zabavu.
“Svi jako želimo biti shvaćeni”, tumači Wood Brooks i pojašnjava kako nije čak potrebno ni da se ljudi slažu s nama – samo trebamo osjetiti da je ono što smo rekli ili učinili registrirano.
Akronim “TALK”
“Svatko od nas bi lagao kad bi rekao da ne želi znati koliko drugi zarađuju. Ta je znatiželja sve nas učinila iznimnim slušateljima, a samim time i iznimnim sugovornicima”, razlaže pak Aditi Shrikant. Dodaje kako nije sigurna da bi predložila istu takvu taktiku sljedeći put kada razgovor zapne, ali Alison Wood Brooks ima i neke druge ideje o tome kako bolje razgovarati s bilo kime.
Naslov njezine knjige “TALK” zapravo je akronim (na engleskom, op. red.) za sve sastojke koji su vam potrebni za dobar razgovor: Topics, Asking, Levity, Kindness (teme, postavljanje pitanja, ležernost i ljubaznost).
Evo što Alison Wood Brooks savjetuje za bolju konverzaciju.
Teme za razgovor
Na isti način kako razmišljate o svojoj odjeći prije odlaska na neki događaj, trebali biste razmišljati i o potencijalnim temama za razgovor. Mudro je pripremiti teme koje bi mogle biti relevantne za ljude s kojima ćete se družiti. U svojoj knjizi Alison Wood Brooks nudi neka pitanja koja će vam pomoći da se pripremite:
- Što se dogodilo tijekom našeg zadnjeg razgovora, a da se na to mogu pozvati?
- Što se dogodilo u njihovom životu otkad smo posljednji put razgovarali, a da bih ih o tome mogao pitati ili bih se trebao sjetiti da ih pitam o tome?
- Što bih im mogao reći o sebi, a da im to bude zanimljivo, zabavno ili korisno?
Ne moraju sve teme biti duboke. Čavrljanje je sasvim u redu, sve dok ne zapnete razgovarajući predugo o nečemu poput vremena. Dobar razgovor, kaže Wood Brooks, oscilira između dubljih rasprava i lakših tema.
Postavljanje pitanja
Nikad ne možete postaviti previše pitanja. Čak se i neiskreni upiti općenito cijene. Ako želite promijeniti temu, postavljanje pitanja može poslužiti kao dobar prijelaz na drugu temu i pripremiti druge na promjenu.
Međutim, postoje neka pitanja koja biste trebali izbjegavati, savjetuje Alison Wood Brooks:
- Boomerasking: Pitanja koja postavljate u želji da vam sugovornik uzvrati istim tim pitanjem kako biste na njega odgovorili;
- Gotcha pitanja: To su pitanja kojima želite provjeriti nečije znanje;
- Ponovljena pitanja: Traženje istih informacija na različite načine.
Ležernost
Prethodno planiranje tema i fokusiranje na postavljanje pravih pitanja jednako je važno kao i to da razgovor bude zabavan. Razgovori bi trebali biti ugodni. Često davanje komplimenata i iskreno smijanje tuđim šalama može unijeti malo radosti i uzbuđenja u interakciju.
Ljubaznost
Zaista pokušajte razumjeti što drugi ljudi govore i pokušajte da se osjećaju vidljivima. Postavljajte dodatna pitanja koja pokazuju da ne osuđujete, već da pokušavate doznati više.
Ne morate se slagati sa sugovornicima, ali trebali biste komunicirati poštujući ono što govore i kako se osjećaju.
„Dok smo redom govoriti o svojim ‘plaćama, većina ovih zahtjeva je bila ispunjena”, kaže Aditi Shrikant.
„A onda smo mogli prijeći na druge teme. Jedna nam je osoba rekla da je prihvatila manju plaću kako bi nastavila karijeru kuhara. Druga se osjećala znatno preplaćenom za svoj rad, ali smatrala je da to ima više veze s njezinim sindromom varalice [1] nego s njezinim vještinama. Pitanje je omogućilo neke dublje razgovore, a također je ostavilo prostora za ležeran razgovor.
Prošlog tjedna sam naišla na osobu s kojom sam vrlo kratko razgovarala na toj zabavi. ‘Koliko je ludo bilo to pitanje?’, upitala me. I nakon toga smo oko 15 minuta vodili još jedan odličan razgovor”, zaključuje Aditi Shrikant.
[1] imposter sindrom ili sindrom prevaranta/varalice je psihološki obrazac u kojem osoba sumnja u svoje vještine, talente i/ili postignuća te ima ustrajan strah da će biti prozvana kao varalica; sindrom varalice nije psihički poremećaj ni mentalna bolest i ne postoji u službenim psihijatrijskim klasifikacijama, nego je društveno kreiran naziv koji se koristi u krugovima popularne psihologije.
