Društveni standardi su duboko ukorijenjeni u našu kulturu i zajednicu te oblikuju naša očekivanja – i od sebe i od drugih. Kad je riječ o ženama, ti standardi su ih kroz povijest stavljali u uloge koje zahtijevaju prilagodljivost, kooperativnost i spremnost na žrtvu.
Ovakav narativ i način razmišljanja koji se prenosio generacijama doveo je do toga da mnoge žene preuzimaju previše obaveza i ustručavaju se zauzeti za sebe, kako u privatnom, tako i u poslovnom životu. Često i nauštrb vlastitih potreba i mentalnog zdravlja.
Dan žena je iza nas, a iako smo bili preplavljeni tekstovima o ravnopravnosti, osjećam potrebu napisati još jedan – o ženama i postavljanju granica. Ne zato što se o tome govori u vrijeme prigodnih datuma, već zato što su to izazovi s kojima se žene suočavaju svakodnevno.
Također, ovaj tekst nije kritika muškaraca, a niti pokušaj da se ženama nametne odgovornost za prepreke koje ih sputavaju. Problem je dublji – sustav i standardi još su uvijek oblikovani prema muškim pravilima, što ženama otežava napredak, bez obzira na to biraju li posvetiti se karijeri ili balansirati između posla i obitelji.
Izazovi i nejednake prilike
Primjer? Žena koja odlazi na rodiljni dopust ili se s njega vraća često nailazi na manje prilika za napredovanje i implicitna propitivanja njezine posvećenosti poslu. Dok se od muškaraca očekuje da budu “hranitelji obitelji”, od žena se često očekuje da budu zahvalne što uopće imaju posao nakon pauze zbog majčinstva.
Umjesto da samo konstatiramo i analiziramo problem, ključno je zapitati se – što možemo učiniti već danas? Koji su to mali koraci i promjene koje možemo poduzeti kako bismo postupno rušile prepreke koje nas (još uvijek) sputavaju?
Naravno, društvena i institucionalna podrška igra veliku ulogu u postizanju stvarne, a ne samo deklarativne, ravnopravnosti. No, jednako je važno da same sebi damo dozvolu da zauzmemo prostor koji nam pripada – bez isprika, bez povlačenja i bez čekanja da nam netko drugi to omogući.
Društvena očekivanja: Nevidljive granice koje nas oblikuju
Postavljanje granica je neophodno za zdrave odnose – u privatnom, profesionalnom i društvenom kontekstu. Kada jasno definiramo vlastite potrebe, prioritete i ograničenja, štitimo svoje vrijeme, energiju i mentalno zdravlje. Ipak ispada da su žene u tome lošije od muškaraca. Zašto?
Zato što su odgajane da budu prilagodljive, brižne i spremne na kompromis. Od malih nogu djevojčicama se govori da budu fine, da ne stvaraju probleme, da se prilagođavaju, dok se dječake potiče da budu hrabri, asertivni i odlučni, da pregovaraju i zauzmu prostor. Dok se njih uči samopouzdanju, djevojčice se uči obazrivosti, osjećajnosti i, naravno, pomaganju drugima.
I tako odrastamo s uvjerenjem da je naša vrijednost proporcionalna količini onoga što možemo dati drugima. A onda, kad se napokon odlučimo zauzeti za sebe i postaviti granice, slijedi šok i nevjerica – “Što joj je?”, “Zašto je tako hladna i agresivna?”, “Nekad je bila tako draga, a vidi je sad…” Jer, kako se usuđujemo prekinuti nevidljivi lanac očekivanja koji nas je oblikovao?
Brojke govore dovoljno
Ako vam se čini da je ovo sve samo subjektivan dojam, pogledajte statistiku:
– žene čine 49,6 % svjetske populacije, ali samo 13,6 % svjetskih lidera,
– samo 4,8 % CEO-ova Fortune 500 kompanija su žene,
– žene obavljaju 76 % ukupnog neplaćenog rada (briga o djeci, starijima, kućanski poslovi, emocionalni rad),
– 84 % samohranih kućanstava vode žene,
– žene zarađuju samo 36 % svjetskog dohotka,
– 26,7 % je zastupljenost žena u parlamentima,
– žene primaju 2,2 % venture capital fundinga
– na žene se odnosi 0,9 % sadržaja u udžbenicima povijesti.
Sjećam se kad sam početkom 2000.-tih na fakultetu pisala seminarski rad o staklenom stropu. Tada je to bio relativno nov pojam, tek je počeo ulaziti u akademske rasprave i poslovni svijet. Nisam mogla ni zamisliti da ćemo više od 20 godina kasnije i dalje govoriti o istom problemu, s gotovo identičnim brojkama.
Prema trenutačnim predviđanjima, ovim tempom promjena, rodna ravnopravnost bi se mogla postići tek za 131 godinu – i to ako se u međuvremenu ne dogodi nešto što bi nas unazadilo.
Što mi je pokazala vježba “Privilege Walk”?
Nedavno sam sudjelovala na radionici na kojoj smo radili vježbu “Privilege Walk”. Princip je jednostavan: svi sudionici stanu u istu početnu liniju, a zatim se, ovisno o odgovorima na pitanja, pomiču korak naprijed ili unatrag. Pitanja se odnose na socioekonomski status, obrazovanje i druge faktore koji utječu na životne prilike.
Rezultat? Čak i u relativno homogenoj skupini obrazovanih pojedinaca srednje dobi i sličnog društvenog statusa na samom čelu kolone našli su se muškarci koji odgovaraju društveno najpovlaštenijem profilu – heteroseksualni, iz financijski stabilnih obitelji, bez invaliditeta. Žene su uglavnom bile u drugoj polovici, a iza su ostali oni koji se suočavaju s još većim društvenim preprekama.
Ova vježba mi je još jednom pokazala da se ne radi samo o osobnim odlukama i trudu – sustav jednostavno nije postavljen tako da svi krećemo s iste startne linije. Žene često moraju uložiti puno više truda kako bi postigle isti rezultat.
Nevidljivi teret svakodnevice
Uz poslovne izazove, većina žena nosi i mentalni teret organizacije obiteljskog života – od vođenja kućanstva do planiranja svakodnevnih aktivnosti. Tko pamti termine roditeljskih sastanaka, brine o izradi kostima za školske priredbe, organizira rođendanske proslave i zakazuje liječničke preglede? Znam da ne treba generalizirati, ali najčešće su to – žene. Ova nevidljiva odgovornost rijetko se priznaje na poslu i u društvu, iako je njezin utjecaj ogroman.
Još jedan primjer je očekivanje da žene budu emocionalni “servis” u obiteljima – one koje umiruju, posreduju, rješavaju sukobe i drže sve pod kontrolom. Sve to dolazi uz dodatni teret iscrpljenosti, ali rijetko se prepoznaje kao nešto što zaslužuje podršku ili priznanje.
Kao majka (i) djevojčice, svakodnevno razmišljam o tome kakav svijet želim za svoju kćer. Želim da odrasta u društvu u kojem se neće morati dvostruko dokazivati za istu priliku, u kojem neće osjećati da je njezina vrijednost uvjetovana time koliko može dati drugima.
Želim da zna da ima pravo reći “ne” – ne zato što je nepristojna, već zato što je svjesna svoje vrijednosti.
Kako početi postavljati granice?
Iako se postavljanje granica može činiti kao težak zadatak, u tome nam može pomoći nekoliko promišljenih savjeta.
1. Počnite malim koracima – Ponekad je jednostavno “Ne, hvala” sve što treba.
2. Budite svjesne svojih prioriteta – Svaki put kad kažete “da” nečemu što ne želite, zapravo kažete “ne” sebi.
3. Koristite jasnu komunikaciju – Rečenice poput “Ne mogu to sada preuzeti”, “To nije moja odgovornost” ili “To mi smeta i ne osjećam se ugodno s tim” sasvim su dovoljne.
4. Ne objašnjavajte previše – Vaše “ne” je dovoljan razlog, ne morate se opravdavati.
5. Podržavajte druge žene – Kada vidite ženu koja postavlja granice, budete joj podrška, ne kritika.
6. Delegirajte i tražite pomoć – Ne morate (i ne trebate) sve raditi same. Ako dijelite kućanske ili poslovne obaveze, recite jasno što vam treba.
7. Osvijestite vlastitu vrijednost – Vaše vrijeme, energija i dobrobit nisu neograničeni resursi. Čuvajte ih i ulažite ih tamo gdje je to zaista važno.
Vrijeme je da promijenimo priču
Društvene okolnosti se same od sebe neće promijeniti, ali svaka žena može pomoći njihovom preslagivanju. Kada se zauzmemo za sebe, ne samo da štitimo svoje mentalno zdravlje, već šaljemo snažnu poruku i drugim ženama da je u redu reći “ne”. Jer, ako same ne stanemo na kraj beskonačnim očekivanjima, tko će?
Sustav se ne mijenja preko noći, ali se mijenja kroz male, svakodnevne odluke i akcije. Svaki put kad postavimo granicu, kada podržimo drugu ženu, kada glasno ukažemo na nepravdu – činimo pomak. Možda promjena neće doći za godinu ili dvije, ali ako ne počnemo sada, koliko će nas vremena još koštati čekanje?
Vrijeme je da si dopustimo zauzeti prostor koji nam zaista pripada.
Autorica kolumne Business s pomakom #5: Ana Josipović Belan, poslovna savjetnica, leadership trener i coach te vlasnica tvrtke Shifting
